Bezvoljnost

Čini se da nam ništa ne ide od ruke i da smo nezainteresovani za sve što se događa oko nas. Kao da smo upali u neki vakum u kom se budimo po inerciji i liježemo umorni od praznine i nemoći.

Jutro započinje gužvom u saobraćaju. Auta, sa jednom osobom uglavnom, puze uskim ulicama na čijim trotoarima su opet auta. Ako porodica ima tri člana koja rade svi moraju imati auto. Koliko bačenog novca za benzin? Koliko prljavštine i otrova u vazduhu? Koliko usamljenih duša?

Na poslu je takmičenje u izgledu i dodvoravanju šefu, samo ne u radu. Poslije posla stižu kućne obaveze i rad sa djecom. Sve se odvija po rutini, a sa planom da se što prije otalja. Treba izaći u kafić. 

Ne zanimaju nas prljave, prašnjave ulice koje su željne pranja (pored Vrbasa koji protiče  sredinom grada). Ne zanimaju nas dvorišta puna plastičnih flaša, kesa i papira. Ne zanima nas gubitak stabala što zbog nevremena, što zbog neplanske gradnje. Gubimo zelene površine, gubimo lice grada. Ne zanima nas ni rijeka koja je i život i ljepota. Pet plaža je zatvoreno znog prljavštine u vodi.(Odakle je voda u vodovodu?)

Kako da se probudimo? Šta treba da se desi da nas pokrene? Epidemija?

Ne možemo prepuštati slučaju da drugi zadovolje svoje megalomanske apetite na uštrb nas koji ovdje živimo. I želimo da živimo!

Sijeku drveće, oduzimaju parkinge i zelene površine, niču zgrade po trotoarima i nikoga nije briga. Mi kao zombiji (kuća-posao), kao da se to dešava negdje drugdje. Uredno plaćamo komunalije, ali smo nezainteresovani kuda taj novac ide ( kad čistacici na ulazu treba povećati 1marku haos je). Mislimo, ima neko ko o tome brine.

E, pa taj neko brine o sebi, a ne o gradu. Taj neko kupi poene besplatnim izletom, filmom ili koncertom, a radi po svom.

Još malo ćemo morati svi nositi maske zbog prašine, livadskog polena i smrada koji ostavljaju kućni ljubimci na dječijim igralištima. Koga briga?

Mi smo bezvoljni, lijeni za promjene i prije ćemo promijeniti grad (odseliti se) nego poslanika. 

Šta nam se dešava?